“Asia, dođi brzo! Moja prijateljica se ubola na trn.” Asia je bila devetogodišnja djevojčica. Kad god bi se pojavila neka potreba, zvali su nju.
Asia je sjela pored djevojčice i strpljivo pokušala iz noge izvaditi bodlje morskog ježa. Pri tome je mirno govorila, trudeći se da ne nanese bol svom malom pacijentu.
U jednom trenutku je opet odjeknulo: “Asia! Dođi, trebaju te u kuhinji!” “Dođi Asia!” “Asia, idi u trgovinu, da nam nešto kupiš.” Asia ovamo, Asia onamo! Tako je to išlo cijelog dana. Stvarno, ovaj ljetni biblijski tečaj bez Asie ne bi bio nikakav tečaj. Ona je uvijek bila spremna da pomogne. A sve je radila bez gunđanja.
Te godine, djeca iz čitave Italije prisustvovala su svom ljetnom biblijskom tečaju pod šatorima na Siciliji. To je prekrasan otok s palmama i plodnim brežuljcima. U daljini se vidi Etna, još uvijek aktivan vulkan. Danju se dim podiže iz kratera, a noću svijetli njegova užarena lava.
Djeca su uživala pored obale toplog Mediterana. Tu su mogla promatrati ribe i ostala morska stvorenja, ili su se satima mogla igrati u pijesku. Mjesto je bilo prekrasno za biblijski tečaj. Najljepše je bilo uvečer i ujutro, za vrijeme bogosluženja.
Ali, uz sve ljepote bilo je i opasnosti. Na dnu mora bilo je mnogo morskih ježeva i uvijek bi neko stao na ta bodljikava stvorenja. Onda bi zvali Asiu da pomogne. Ona je pazila na manju djecu i pomagala im u ručnom radu. Svaki dan su djeca tako nešto više naučila o ljubavi svog nebeskog Oca.
Na kraju dana bi se svi okupili oko logorske vatre i molili Asiu da nešto priča. “Pričaj nam Asia! Ti znaš što bismo htjeli da čujemo.”
“Pa pričala sam vam to mnogo puta”, govorila bi Asia.
“Još jedanput”, molila bi djeca.
Kad bi svi šutke sjedili oko vatre, Asia bi počela pričati. “Kao što znate, živim u Napulju. Imam majku, oca i dvije manje sestre. Živimo na petom katu jedne velike stambene zgrade. Otac nas je napustio i mi smo bili veoma žalosni. Majka je plakala dan i noć. Nadali smo se da će se otac vratiti, ali se naše nade nisu ostvarile.
Ja sam mnogo voljela oca i mislila sam da neću moći da podnesem ovu veliku tugu. Odlučila sam da nešto uradim. Kako nisam mogla naći rješenje ovog problema, jednom sam odlučila skočiti kroz prozor. U trenutku kada sam gurnula stolicu do prozora i pokušala otvoriti teška prozorska krila, na vratima se pojavila moja tetka. Vidjela je što namjeravam i u posljednji čas me zadržala.
Da sam uspjela u ostvarenju svoje namjere, danas vam ne bih mogla pričati ovaj događaj. Tek kasnije sam shvatila da me je sačuvao moj anđeo čuvar. Od tog dana majka i tetka me više nisu puštale samu. Bojale su se da ne uradim neku ludost. U svojoj muci pozvale su adventističkog propovjednika. On nas je posjetio i čitao iz Biblije. To je uvijek umirujuće djelovalo na moju majku.
Ona više nije plakala. Uvijek je molila propovjednika da opet dođe. On nas je često tješio i hrabrio. Vjernici adventističke crkve pomagali su nam, kad nismo imali što jesti. Za mene je bilo najvažnije što je propovjednik savjetovao mojoj majci da me pošalje na vjeronauk u adventističku crkvu. Tu sam upoznala Isusa i našla svrhu svog života. Naučila sam mnoge biblijske tekstove i sve lijepe pjesme koje vam stalno pjevam. Već tri godine pohađam vjeronauk i veoma sam sretna.”
Asia je najbolji đak u svojoj školi. Kad su je pitali što želi biti, Asia je rekla: “Kad budem veća, pripremit ću se za misionara. Želim biti učiteljica i svu djecu učiti o Božjoj ljubavi. Želim im pjevati sve one prekrasne pjesme koje su me usrećile.”
Iako je na ljetnom biblijskom tečaju te godine bilo sedam učitelja, Asia je radila više od ijednog drugoga. Ova devetogodišnja djevojčica je uvijek spremna pomoći. Ona je već sada pravi mali misionar.
Mi ne trebamo živjeti u Napulju ili Italiji da bismo nekome pomogli. Ne trebamo čekati da odrastemo. Ako si već danas prijatan i spreman da pomogneš, biti ćeš koristan učenik Isusa Krista. Svaku kunu koju daješ kao dar pomoći će drugima da upoznaju Isusa.
