Jedne hladne zime u stepama Rusije, Staljinova policija napala je Katyinu obitelj. Mogu li slomiti i njen duh također? Katyia je bila uvjerena da ju je nešto probudilo. Što je bilo drukčije u sobi? Ležala je mirno, slušajući, ne čineći nikakve pokrete kako ne bi njen madrac načinjen od lišća od kukuruza šuškao i otkrio da je budna.
Katyia je bila okrenuta licem prema zidu u kući koja je imala samo jednu sobu. Mogla je vidjeti sjene svojih roditelja koje su se ocrtavale na zidu dok su sjedili kod stola za objed. Dubok glas njenog oca, ali tih, bio joj je poznat. Međutim, majčin glas je zvučao nekako drukčije. Davao je izgled oštrog, hladnog vjetra u veljači koji je zavijao preko stepa i udarao u prozorska okna. Taj glas – taj drukčiji glas – probudio je Katyiu.
Izgledalo je kao da majka gotovo preklinje.
“Anatoly”, rekla je žena, “zašto moraš otići baš sada? Staljinova policija koristi svaki izgovor da uhapsi kršćane. Ako te pronađu dok putuješ .”
Anatoly je govorio polako. “Sasha” rekao je, “mogu li kupiti snažnog konja u našem selu?”
“Ne, Staljin ih je sve odveo.”
Anatoly je klimnuo s odobravanjem.
“A bez snažnog konja, mogu li preorati dovoljno zemlje da posijem usjeve potrebne da bi prehranili našu djecu i nas?”
“Ne dok Staljinovi ljudi uzimaju dvostruko od nas i dijele među sobom da bi nahranili svoje političke prijatelje u Moskvi.” Katyia je osjetila silnu ljutnju u majčinom glasu.
“Onda smo i to pitanje riješili. Idem. Moramo imati dovoljno hrane.” Katyia je vidjela kako su se sjenke podigle i zagrlile. Trenutak kasnije otac je stajo pored dječjeg kreveta. Kleknuo je, nagnuvši se preko Katyie da poljubi njenog mlađeg brata Kuzmu. A kad je Katyia osjetila vrh očevog brka na svom obrazu, okrenula se i protegnula, pretvarajući se kao da se upravo probudila.
“Oče! Zar odlaziš?” upitala je, a njene smeđe oči su se raširile.
“Poslovno, golubice. Kratak put.” uzvratio je, a zatim se povukao iz Katyinog zagrljaja. Premda je fenjer davao slabo svjetlo, Katyia je vidjela da su njegove oči smrknute. Rekao je: “Golube moj, bude li se ovaj put oduljio, uvijek se sjeti da iako nas zlo druga Staljina okružuje, kćer štovatelja subote će uvijek izabrati da učini ono što je ispravno. Znam da ćeš dati sve od sebe.”
Katyino srce lupalo je od straha radi očeve sigurnosti. Ali je također osjećala i ponos zbog očeve vjere u nju. Rekla je sama sebi: “Obećavam.” Gledala je njegov širok osmijeh, zatim promatrala dok je tapšao majku po ramenu i otišao u sivilo zore.
Katyina majka je prerezala stijenj petrolejke a onda ugasila plamen. Trenutak prije no što je svjetlo utrnuto, Katyia je vidjela kako suze klize niz majčine obraze.
Dnevno svjetlo je okupalo čvrsto složeni prljavi parket Katyinog doma kad se ponovo probudila. S druge strane sobe krevet njezine majke bio je prazan. Ni Kuzma nije više ležao pored nje. Katyia je dahčući otrčala do zapadnog prozora. Sjenke sivih, nadutih oblaka puzale su preko pšeničnih strništa.
Katyia se sjetila kako im je malo od žetve bilo dopušteno zadržati. Noseći sačmarice na kamionima koji su vrvjeli čitavom zemljom, kao mehanički paraziti, Staljinovi naoružani vojnici otimali su žito od seljaka koji su ga sijali. I uniformirani ljudi nisu ništa rekli, čak ni hvala zauzvrat.
Pokret kraj ugla kuće skrenuo je Katyinu pažnju. Kuzma je nosio naramak pšenične pljeve za vatricu u njihovoj peći. Većina gorivog drva u Ukrajini poslana je u Moskvu da zagrije urede druga Staljina. Iza Kuzme, Katyina majka nosila je veći svežanj. Katyia je jurnula van dok je žena istresala još pljeve u šupu.
“Zašto danas radiš moj posao, majko?” upitala je.
Majka je obrisala znoj s čela rekavši: “Posao mi pomaže da zaboravim na odsutnost tvog oca. Moja jedina nada je da ljudi druga Staljina nisu…” Zastala je usred rečenice, pogledavši iznad Katyie, i uzviknula “Ne!”
Katyia se okrenula dok je majka nju i Kuzmu stisnula bliže k sebi. Katyia se čudila zašto je niski, proćelavi susjed, koji je stajao pred njima, tako neugodno zaprepastio njenu majku da se njeno disanje pretvorilo u dahtanje. Stišćući obod svog šešira u rukama i gutajući kao riba na suhom, gospodin Dubrynik je izgledao kao da ne može govoriti.
“Je li mrtav?” pitala je Katyina majka. U tom trenutku Katyia je zanijemila zbog čudnovatog pitanja. A onda je shvatila. “Otac?” pitala je a njena koljena su se skoro svinula. Privila je Kuzmu na grudi. “Da”, prošaptao je gospodin Dubrynik.
“Staljinovi ljudi?” gotovo je jadikovala majka. Gospodin Dubrynik je oklijevao. “Sasha … a djeca?”
“Ne. Neka čuju. Slušajući, naučit će o zlu tog Staljina i njegovih drugova obožavaoca. Oni će čuti i neće obožavati tog sotoninog slugu kad odrastu. Oni će slijediti Isusa Krista još više, jer će ovo sada slušati.”
Gospodin Dubrynik je treptao očima a onda rekao: “Možda ipak Sasha. Znaš …”
“Govori!” rekla je Katyia a Kuzma se složio. Kad je to čuo gospodin Dubrynik im je ispripovijedao o Anatolyevom hapšenju u susjednom gradu i kako je bio okarakteriziran kao američki špijun. Pričao im je o kratkom putovanju u zatvor i izvještajima očevidaca Anatolyevog smaknuća ispred streljačkog voda.
“Tako brzo su stigle te vijesti? Može li to biti istina?” sumnjala je Katyina majka, jer je izgledalo da u njenom glasu još uvijek živi nada o kojoj je sanjala.
“Sasha, žao mi je” rekao je gospodin Dubrynik. “Ta istina putovala je kao oluja od drugih Adventista cijelom zemljom. Premda su zatvorili naše crkve, ljudi druga Staljina ne mogu zatvoriti usta kršćanima.”
“Anatolyeva su zatvorili”, prošaptala je Katyina majka.
“Ne, majko”, progovorila je Katyia. Ustala je zagrlivši Kuzmu, isto tako kao i nju njena majka trenutak ranije. Iako su suze ostavljale tragove na njenim obrazima, Katyia je rekla: “ Otac živi u nama. Mi ćemo obrađivati ovu zemlju, i naš život će pokazati što je istina i pravda. To je ono što bi naš otac želio”. Zastala je za trenutak, a onda rekla: “I to je ono što zahtijeva naša vjera u Krista”.
Gospodin Dubrynik je zatreperio očima a onda zagrlio Katyinu majku. “Bog je blagoslovio tvoju kćer snagom. Zato se možeš radovati usprkos patnji.”
“Da”, promrmljala je. Kuzma je tiho plakao, a Katyia je gladila svoje uho. Gospodin Dubrynik se povukao unazad i uzdahnuo. Njegove oči srele su se s Katyinima i on je rekao: “Tvoja snaga uskoro će biti ispitana. Rumor kaže da ljudi druga Staljina dolaze sa sjevera, vukući u Moskvu i ono malo hrane što je preostalo u Ukrajini. Hapse i ubijaju ratare koji skrivaju žito za obitelj.” Katyino dahtanje govorilo je gospodinu Dubryniku da nastavi. “Katyia, slušaj, ali nemoj govoriti. Jer po mojoj spoznaji istina te može dovesti u opasnost u ova zla vremena.” Zastao je progutavši slinu a onda nastavio. “Tvoj otac se dobro pobrinuo za tebe. Morao je spremiti hranu za tvoju obitelj. Ako je tako, moraš je sakriti. Ako je pronađu, uzet će je a tvoja majka će platiti najgoru moguću cijenu.” Nježno je stisnuo Katyina ramena, ali je ona razmišljala o trima velikim vrećama žita koje su ležale ispod slame u šupi. “Razumiješ li?” upitao je on. “Da”, rekla je Katyia.
“Učini ono što moraš” rekao je vadeći rupčić iz džepa i obrisavši suze s Kuzminih obraza. A onda je ustao i rekao: “Neka Bog bude s vama. Sjetit ćemo vas se u našim molitvama.”
“I mi vas u našim”, odgovorila je Katyina majka. Trojka je stajala u tišini dok se lik gospodina Dubrynika smanjivao u daljini, a zatim nestao.
Katyia je pogledala prema sjevernom horizontu, pozorno prateći ne bi li vidjela neki znak nadolazeće vojske. Premda tog trenutka tamo nije vidjela ništa neobično, ona je znala da će ljudi doći, a znala je i što treba učiniti. Uzevši Kuzminu i majčinu ruku, rekla je: “Plakat ćemo kasnije. Sada imamo drugog posla”. I krenula je prema šupi.
Kuzma je skinuo posljednje komade slame s drvene škrinje, a zatim potapšao vreću od grubog platna punu pšenice. Gledao je u Katyiu i rekao: “Otac je dobro sakrio ove tri vreće kada su vojnici ranije dolazili. Zašto ih jednostavno ne ostavimo ovdje?” Njegova majka mu je nježno govorila: “Ranije su uzimali hranu zbog pohlepe i gramzljivosti. Sada ju uzimaju da bi nas uništili. Premda su zaključali crkve i zakucali daske na vrata naših crkava, ne održavamo li još uvijek bogoslužja u domovima međusobno? I iako su pokušali slomiti naš duh, nismo li ostali čvrsti? Tvoja sestra je u pravu. Ovaj put tražit će još upornije, a naše nastambe će biti prve pretražene”.
“Ali bez hrane ćemo umrijeti od gladi”, jadikovao je Kuzma.
“Oni ne mare za to. Ako umremo, drug Staljin će naseliti naše kuće s onima koji ne obožavaju nikog drugog osim njega. Na taj način širi bolest raka diljem cijele Ukrajine.”
Kuzma je protrnuo, a Katyia ga je potapšala po ramenima. “Zaustavit ćemo ih, brate. Sada promisli gdje bi mogli naći mjesto da sakrijemo hranu”. Odjednom se njegovo lice ozarilo. “Peć! Stavit ćemo vreće u dimnjak i . . .”
“… i ugušiti se od dima s prvom vatrom koju potpalimo. Razmišljaj ponovo”, Katyia je nježno dotaknula bratovu glavu.
Kuzmino lice se namrštilo dok je razmišljao. A onda se nasmiješio. “Sada znam! Izdubit ćemo krovne nosive grede i usuti žito u njih. Nitko ne bi tražio žito u drvu!”
“To je istina Kuzma, ali posao bi predugo trajao” objasnila je majka.
“Onda nema takvog mjesta!” kukao je Kuzma šutnuvši nogom jedan kamenčić. Mali grumeni zemlje pogodili su Katyine gležnjeve. Gledala je dolje i smiješila se.
“Ipak ima!”, kliknula je Katyia. “Drug Staljni želi sahraniti nas, ali mi ćemo sahraniti ono što nam daje život. Zgrabite lopate i idemo na vrt!”
“Ali Katyia” protestirala je majka, “žito će se pokvariti u zemlji”.
“Neće ako rupe uokolo ispunimo sa sijenom. Za tjedan ili dva vojnici će otići, i onda možemo vratiti vreće u spremište. Majko, mi moramo nešto učiniti. Mi moramo živjeti! Ne smijemo dopustiti da se rak i dalje širi!” Katyino srce je poskočilo od radosti jer je majka pristala i otišla po lopate koje su visjele na zidu.
Kiša je padala već satima kad su Staljinovi vojnici zalupali na vrata i istjerali Katyiu, Kuzmu i njihovu majku u dvorište. Glasan i razuzdan smijeh i zvuk premetačine njihove imovine u kući prostrujao je njihovim ušima.
Katyia je letimično pogledala okolinu. Kiša je prije kratkog vremena napravila blato preko njihovog zakopanog blaga. Vojnici će se morati dobro potruditi da pronađu točno mjesto. I ona je jedva mogla vidjeti obrise u zemlji, a na njenim usnama pokazao se kratki smiješak. Iščeznuo je kad je vidjela da vojni komandant zuri u nju, a protrnula je kad je skrenuo pogled s njenog lica na dvorište. Nadala se da nije opazio.
“Druže Trupkov, pronašli smo samo ovo u kući” rekao je jedan vojnik širokih čeljusti. Komandant je pogledao u malu vreću osušenog graha, a onda se namrštio. Vojnik je rekao: “Pretražili smo sve sporedne nastambe i kuću od vrha do dna, a našli smo samo pola kile graha. Tako malo hrane za obitelj od troje?”
Komandant je za trenutak pogladio bradu, buljeći u Katyiu. Gestikulirajući rukama vojniku na ulaznim vratima rekao je: “Ima još. Pozovi ljude. Donesite pipaljke.” Iste minute, četiri snažna vojnika bockali su zemlju dugačkim, metalnim štapovima u dvorištu obitelji Grubov. Trojica od njih sada su već bili blizu mjesta gdje je zakopano žito. Odjednom je štap vojnika širokih čeljusti propao duboko u meku zemlju. “Komandante!” uzviknuo je, “evo ovdje!” Katyino srce se stegnulo kad je komandant isprobao pipaljku.
Kuzma je zacvilio: “Našli su moju! I majčina je u blizini!” Dragi Isuse, molila se Katyia, nemoj dopustiti da pronađu ostale. A onda je prošaptala: “Majko! Oni bulje u zemlju. Trči sada! Spasi svoj život!”
“Ali gdje?” upitala je majka. Katyia je zatvorila oči pokušavajući si predočiti sliku pravog mjesta. Imala je ideju. Pokazala je na malenu nastambu u udaljenom kutku dvorišta. Poljski zahod. Njegovi “zidovi” ispleteni od suncokretovih stabljika, činili su se isuviše izloženima i krhkima. Ali neki unutarnji glas u srcu govorio je Katyi da je to jedina nada njene majke. “Tamo, majko! Trči!”
Glas joj je govorio još nešto. Kada se majka sklonila u usku nastambicu, Katyia je prošaptala: “”Kuzma, komandant čita po pogledima očiju. Kada te pita gdje je majka otišla, pogledaj ravno u cestu. Ako ti je važan život naše majke, baci pogled tamo i samo tamo. Obećavaš?”
“Obećavam”, prošaptao je Kuzma.
“O Isuse, ne daj da pronađu još jednu” molila se Katyia. Ali šiljak je napipao još jednu, majčinu vreću. Katyino srce je još više klonulo kad su jake ruke izvukle drugu vreću na svjetlo dana. Samo je još jedna preostala – Katyina, a ležala je na mjestu za koje se Katyia prije dva dana molila Bogu da joj ga pokaže. Još jedna Isuse. Ne daj im da traže tamo! preklinjala je u tišini. Kad je otvorila oči, komandantovo od bijesa pocrvenjelo lice bilo je na centimetar udaljeno od njenog.
“Gdje je ona?” vikao je. Katyia je stajala nijema, ali njen um je radio. Sada je molila drugačiju molitvu: Gospode! Ne dozvoli mi da izdam moju majku! Komandant je svoj bijes upravio ka Kuzmi. “Sinko! Ti znaš gdje je otišla!” Katyia je gledala Kuzmine oči dok se njegova glava okretala prema poljskom zahodu, a zatim dalje prema seoskom putu. Komandant se nasmijao i rekao: “Hvala ti dijete što služiš tako dobro drugu Staljinu.” Kuzma nije ništa rekao. Komandant se okrenuo svojim ljudima. “Stavite ove vreće na kamion. Izdajnica je pobjegla dolje niz drum. Ščepajmo ju!” Vojnici su zgrabili dvije vreće i natovarili ih na kamion. Dok je odlazio komandant je zastao da bi se vratio po vrećicu s grahom koju su ostavili na stepenici pred kućnim vratima.
“Imam vašu hranu; imat ću i vašu majku. A kada vi siročići ne budete mogli platiti rentu na ovu kuću, tada će u Ukrajini biti dvoje Adventista manje. Zar bi trebao plakati zbog toga?” rekao je smijući se glasno dok je ulazio u kamion. Kad je brujanje motora vojnog kamiona iščeznulo, majka Grubov izašla je iz poljskog zahoda. Zajedno su se njih troje zagrlili i plakali nekoliko minuta, a onda je Katyia progovorila jecajući: “Pronašli su dvije vreće zbog mene.”
“Ali ti si mi pokazala kako da spasimo mamu” rekao je Kuzma.
“I još uvijek imamo jednu vreću žita” podsjetila ih je majka. “Gospod nam je uvijek dao onoliko koliko nam je potrebno da bi nas održao na životu unatoč zlu. Zahvaljujući Božjem vodstvu, mi ćemo živjeti i poslije Staljina i njegove vojske sotoninih slugu, premda su pokušali zemlju pretvoriti u gnojište.
Ta riječ izazvala je iskru u Katyinim očima kad je skrenula pogled s majke na hrpu smeđeg stajskog gnoja koji je ležao pored štale. Prisjetila se svojih prljavih, smrdljivih ruku i Kuzminog začepljenog nosa dok je navlačila stajski gnoj preko sijena koje je pokrivalo njenu vreću žita. Osjećala je mučninu dok je to radila, ali vojnici nisu zabadali svoje štapove u stajski gnoj.
Bila je to najneobičnija, najčudnija molitva zahvale koju je Isus ikada slušao. Ona je rekla: “Hvala Gospodine za stajski gnoj.”
I obitelj Grubov ušla je zajedno u svoj dom.
Epilog: Katyina vreća žita održala je obitelj na životu tokom cijele zime. Trgovali su sa susjedima, miješali brašno od žira s pšenicom da bi napravili kruh. Usprkos učestalih racija Staljinovih ljudi tijekom slijedeće godine, nikad nisu našli majku kod kuće. Konačno, prestali su dolaziti. Katyia je nastavila svetkovati subotu. Nadživjela je Staljina i doživjela propast komunizma. Danas ona živi sa svojom obitelji u zapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih država.
John F. Jessel
