U kraju u kome Hato stanuje nema planina, ali zato ima ravnica i močvara. Hato se rodio u seljačkoj kući. Svakog dana trebao je pješačiti dva sata do škole. Kad je vrijeme bilo lijepo, put nije bio naporan, ali po kiši, snijegu i magli, nije bilo lako. Zato mu je otac kupio polovan bicikl. Sada je Hato mogao stići za pola sata do škole.
U crkvi je Hato čuo o ljudima koji su u jednom kraju Kine gladovali. Htio je da pomogne. Nije znao na koji način, dok se nije sjetio da proda svoj bicikl. Zato je trebala očeva dozvola. Otac je isprva bio iznenađen, ali je pristao kada je vidio kako se Hato ozbiljno želi odreći bicikla.
“Imam snažne noge. Ako požurim stići ću do škole za sat i po. Mogu biti i bez svog bicikla, govorio je.
Napisao je veliki plakat: ” Za prodaju – polovan bicikl u dobrom stanju.” Ovaj plakat stavio je na oglasni stup u selu. Ubrzo posle toga javio se prvi kupac. Pogledao je bicikl i upitao dječaka zašto ga prodaje. Hato je objasnio da je to dar za gladne u Kini. Čovjek je bez riječi isplatio traženi novac. Međutim, ni jednu kunu nije želio uzeti za sebe. On je već odlučio kako da pomogne gladnima u Kini.
Uzeo je iz očeve radionice kolica s jednim točkom i odgurao ih do pekare. Kupio je toliko kruha da je skoro napunio kolica. Pekareva se žena pitala što će mu toliki kruh, ali nije dalje ispitivala, jer je dječak platio novcem. Zatim je Hato zaključio da bi trebalo dati nešto uz kruh. Otišao je u trgovinu namirnicama i kupio veliku posudu punu marmelade.
S ovim teretom krenuo je prema crkvi. Znao je da se pored crkve nalazi misionarski centar i bio je siguran da će oni znati kako da se pošalje sav taj kruh u Kinu.
Osoblje centra bilo je začuđeno kad je vidjelo Hata s njegovim kolicima. Međutim, brzo su se uozbiljili kada su čuli njegovu odluku. “Kad bi svako toliko žrtvovao, više u Kini ne bi bilo gladnih”, rekao je direktor centra.
On nije želio razočarati Hata koji je dragovoljno prodao svoje najveće blago i njime kupio kruh i marmeladu. Kada je Hato otišao, sretan što je ostvario ono što mu je bilo na srcu, direktor i ostali su se počeli dogovarati što da urade s tim kruhom. Znali su da bi se do Kine upljesnivio, a ni marmelada se ne bi održala na tropskoj vrućini u brodu. Što da rade s ovim darovima?
Tada je neko predložio način na koji se kruh može opet pretvoriti u novac. Direktor je napisao članak o Hatu i umnožio ga u mnogo primjeraka. Osoblje misije isjeklo je kruh u više dijelova. Svaki dio umotali su odvojeno i priložili priču o Hatu. Takve paketiće podijelili su ljudima koji su živjeli u okolini. Mnogi su odmah poslali svoj dar, koji je bio mnogo vredniji od komadića kruha.
Za samo nekoliko dana prikupljeno je mnogostruko više od onoga što je Hato priložio. To je ličilo na čudo kada je Isus nahranio 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe.
Hato, vjerni desetogodišnji dječak, uradio je ono što je smatrao za dobro. Njegov prodani bicikl donio je 8000 dinara koje su poslali u Kinu. Posle više mjeseci Hatu su počela da stižu pisma iz Kine. Bio je presretan.
I novinari su dočuli za Hatovo djelo, pa se u novinama pojavio članak o tom događaju. Druge novine su ovaj članak preuzele, pa se za Hata čulo čak i u Americi. Hato nije imao pojma da postaje poznata ličnost. On je bio zadovoljan što je mogao pomoći i što su Kinezi primili njegov kruh i zahvalili za njega.
Bez gunđanja je pješačio do škole i nazad svakog dana po dva sata. Ali, njega je čekalo iznenađenje. Jedan je imućni čovjek pročitao priču o njemu i poslao mu na dar novi bicikl.
Kad su mu isporučili novi bicikl, Hato nije mogao da vjeruje svojim očima. U pismu, koje je bilo priloženo, darodavac je pisao:
“Zadrži ga za sebe. Ono što činiš za druge, to činiš za Isusa. A to nije beznačajno. On će te uvijek blagosloviti, iako to uvijek neće biti novi bicikl.”
Da, sve što dajemo za druge, dajemo svom nebeskom Ocu. Mi dajemo za potrebe Njegovog djela. Bez obzira da li je naš dar veliki i mali, On želi da ga damo iz ljubavi. A kad dajemo s ljubavlju, On će nas blagosloviti.
