Dvanaestogodišnja Mae željela je svakog dana izumiti nešto novo. Ali može li to ona sama učiniti?
Pow! … Bang!
“što je sada napravila?” pitala se gospođa Jemison stojeći kraj kuhinjskog stola. “Mae gura nos u sve stvari kad dobije priliku. Bojim se da će jednog dana cijela kuća odletjeti u zrak!”
Pogledala je svog muža letimično. “Ona je samo radoznala, kao i njena mama”, našalio se gospodin Jemison lagano potegnuvši pregaču svoje supruge.
“Znatiželjka i pustolovka. Pa ti si učiteljica”, podsjetio je svoju ženu. “Siguran sam da postoji daleko više uzbudljivih stvari koje se događaju u tvom razredu.”
“Prošlog proljeća smo je vodili na sajam znanosti”, nastavila je gospođa Jemison. “Usput rečeno, mogla sam si to i misliti. Maeine oči širile su se kad god bi nešto mijenjalo boju ili se pjenilo. Nikad nisam očekivala da će moju malu djevojčicu toliko uzbuđivati kompleti kemijskog pribora i knjige iz biologije.”
Gospođa Jemison je obrisala čelo i ponovo sjela za kuhinjski stol. “Drago mi je da je naša najmlađa kćer pronašla nešto što je zanima, i sigurna sam da uči iz svih tih znanstvenih knjiga koje čita. Samo se nadam da slučajno ne naiđe na nešto što će stvarno eksplodirati!” Gospođa Jemison se prisjetila trenutka kad je vatra zamalo uhvatila Maeinu kosu.
“Mama”, pitala je Mae jednom “što tjera sodu da šprica van kad treseš bocu (flašu)? I zašto izlazi tako bijela i pjenasta?”
Mama je pogledala svoju radoznalu kćer. “Provjeri sastojke i pokušaj odrediti zašto oni uzrokuju erupciju čim se pritisak u boci oslobodi” predložila je.
Mae se dala na posao, ali je stavila pogrešan sastojak u epruvetu koju je upravo grijala na plameniku. Odjednom se kombinacija zapalila blizu Maeinog lica! Kada su se stvari malo slegle, Mae je pitala: “Mama, jesi li znala da soda voda sadrži fazoriforičnu kiselinu?”
“To je fosforična kiselina” rekla je gospođa Jemison smijući se i polako izgovarajući riječ zbog Mae. “Ne to stvarno nisam znala. To pokazuje da čovjek svakog dana može naučiti nešto novo!” Još uvijek se nadala da će slijedeći eksperiment njene kćeri biti malo manje uzbudljiv.
Boom! Kraš!
Glasna buka koja je dolazila odozgo prekinula je gospođu Jemison u prepuštanju uspomenama. “Je li sve u redu tamo gore?” viknuo je gospodin Jemison.
A gore kao i obično Mae je bila usred novog eksperimenta. Njeni brat i sestra izrugivali su se njenim znanstvenim eksperimentima. Ali jednog dana pokazat će ona njima! Gospodin Jemison popeo se stubama i pogledao u Maeinu sobu. “Zar nisi čula da sam te zvao odozdo gospođice Mae Jemison, izuzetna kemičarko?” Primijetio je da je nešto zapisivala u notes.
“Oprosti tata” ispričavala se Mae. Pokazala je na svog brata i sestru s kojim je dijelila sobu. “Oni mi se rugaju i zbog njih gubim koncentraciju, stoga sve pada na pod kraj ventilacije koja je iznad kuhinje. Samo sam malo eksperimentirala”. Mae je znala da će mama poslati tatu da provjeri da si nije kojim slučajem zapalila trepavice, namazavši ruke drugom bojom (pokušavala je napraviti kremu za lice) ili izmislivši nešto što bi moglo dignuti kuću u zrak.
“Još uvijek razmišljaš o toj kremi za lice?” pitao je tata, nadajući se da je aktualno zanimanje njegove kćeri sigurnije od aparata za gašenje požara koji je pokušala izumiti prije mjesec dana. Jedna bijela mrlja još uvijek je krasila ležaj koji je pokušala “spasiti” nakon potpaljivanja vatrice. Tata nije ništa rekao mami o tom malom incidentu. “Ne, ne kremu za lice, tata. Želim napraviti nešto što će pomoći ljudima. Pretpostavljam da trebam početi od malih stvari, a onda napredovati u radu. Znanost je mlada i uzbuđuje me, a pomaže mnogim ljudima. Sjećaš se velikih boginja i penicilina? Nauka nam pomaže da ih razumijemo, tata.”
Mae je uvijek s oduševljenjem govorila o tome što želi postati u svom životu. Njen otac je znao da bi ona najviše voljela biti neka vrst doktora ili inženjera kad odraste. On je znao da je čak i sada u dobi od 12 godina ona bila na tom putu. Uvijek su je oduševljavale karte svijeta koje je mama donosila kući iz učionice. Mae je zaokruživala sve zemlje u koje bi jednog dana voljela otići da pomogne bolesnim ljudima.
“Mama kaže da nauči nešto novo svaki dan” objašnjavala je Mae svome ocu. “Zašto ne bi i ja također pokušala izumiti svakog dana nešto novo?” Gledala je u svoju bilježnicu i poigravala se najdražom olovkom.
“Lutko” pitao je tata, “zar ne znaš da čak ni najgenijalniji naučnici, izumitelji ili inženjeri ne rade sami?” Gospodin Jemison je na licu ponovo imao taj sladunjav smiješak i sjeo je u stolicu kraj Maeinog radnog stola.
“O ne, tata nećeš! Prošli put kad si odlučio da trebam raditi s ekipom, ti i gospodin kako-mu-je-već-ime niste me poslušali o onoj zapaljivoj tekućini i zamalo napravili lomaču od maminog štednjaka!” Gospodin Jemison je dobro znao o čemu je Mae govorila. On je pozvao prijatelja s posla da se pridruži njemu i Maei u jednom eksperimentu. Gospodin Jemison se nadao da bi Maei bilo lakše i ugodno raditi s drugima na njenim eksperimentima. Na taj način bi naučila pitati i primati pomoć kada stvari postanu preteške da bi ih sama rješavala.
“Mae, vjeruj mi, tada sam naučio lekciju. Ja ću svo miješanje kemikalija prepustiti tebi, a držat ću se samo onoga što znam najbolje podržavat ću tvoj rad.”
“što si onda mislio kad si rekao da ne bi trebala raditi sama?” pitala je Mae.
Gospodin Jemison se smijao. “Mae, govorio sam o tome da ne misliš da moraš uvijek sve raditi na svoju ruku. Ne budi preponosna moliti za pomoć. Nismo li ti mama i ja uvijek govorili da su pomoć i uputa samo naš odaziv, a kratka molitva odazivanje Isusa? Ne govorimo ti to zato što imamo premalo vjere u tebe, već zbog toga što znamo da neke stvari u životu nisu tako predviđene, pretkazane kao projekti u tvojim znanstvenim knjigama. Postoji viša sila koja tu igra glavnu ulogu…uvijek.”
Njen otac joj je uvijek objašnjavao stvari na način na koji bi ih mogla razumjeti. “Znam tatice. Vjerujem da nijedno liječenje ili otkriće ne bi bilo moguće bez Božjeg promatranja i zaštite. U to potpuno vjerujem. Nakon sveg, još uvijek imam trepavice, zar ne?”
Epilog: U kolovozu 1988. Dr. Mae C. Jemison uspješno je završila NASA-in astronautski obrazovni program, postavši peti crnac astronaut i prva crnkinja astronaut u povijesti NASA-e. 12 rujna 1992 godine pridružila se posadi svemirskog broda “Endeavor” u jednoj svemirskoj misiji. Na taj način postala je prva crna žena u povijesti koja je poletjela u svemir.
Quenmiko Crumbly
